Tko sam ja?
Jedna obicna, mogu reći sretna duša...
Volim prirodu, more, NAŠU LIJEPU HRVATSKU
Zaljubljena sam u najboljeg decka na svijetu, koji često ne dobiva od mene ono što zaslužuje... Mislim da je predobar za mene.
Zovu me Dora...
Slušam Thompsona, Škoru, Matu Bulića, Tihu Orlića i one koji imaju neke ljubavne pjesme na koje mozes godinama plakati...
Romanticna sam, ponekad veoma osjetljiva...
Puno toga me može rasplakati, veoma lako...
Mrzim laži, nastojim nikada ne lagati, pokvarene izopačene duše kje samo žele činiti nažao drugima
Imam 17 godina...
Volim svoj život, obitelj, prijatelje i svoju bebu, koju ni najmanje ne zaslužujem, a opet...
:) Shot at 2007-07-01
Kad bi barem znao da te volim ko Boga,
Kad bi barem znao da ne spavam zbog toga.
Jer, kad bi znao možda ne bi bilo ovako,
Sve je počelo dobro, a završilo naopako!
Proklet bio dan kad sam te prvi put vidila,
Jer, od tog sam trenutka svakim danom šizila,
Zbog tih očiju, umiljatog pogleda, te plave kose,
Moje je lice bilo prepuno kapljica suza poput jutarnje rose.
Svakim danom volim te sve više,
Tako i u mom srcu piše,
Nadu nikad nisam gubila,
Iako bih se sad zbog tog ubila.
Da bar je sve ko prije,
Sad iz mojih očiju kiša lije.
Da bar to nikad nisam doznala,
I istinu o tebi spoznala.
Pokušavam se praviti da te ne poznajem.
Ali, to je nemoguće, kakav si tek sad spoznajem,
Svake noći molim boga,
A i činim više od toga:
Da bar istina nije kriva,
Bože molim te nek mi oprosti što sam živa.
...jer kad bi znao da te volim, možda ne bi bilo ovako.
Sve je počelo dobro, a završilo naopako..........
Ovdje vam je adresa gdje možete pročitati masu lijepih pjesama... Ja san plakala nekoliko puta...
Ova gore me se je nekako posebno dojmila... Ima ih jos... POGLEDAJ
Ovo su moja dva najdraža nogometaša... Didier Drogba i Frank Lampard... Igrači najboljeg kluba na svijetu... Chelsea....
Prica o ljubavi i ludosti
Jednom davno, svi ljudski osjecaji i sve ljudske kvalitete nasli su se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji.
Kada je Dosada zijevnula treci put, Ludost je, uvijek tako luda, predlozila: "Hajdemo se igrati skrivaca! Tko se najbolje sakrije, pobjednik je medju osjecajima." Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavsi presutjeti, zapitala: "Skrivaca? Kakva je to igra?" "To je jedna igra", zapocela je objasnjavati Ludost, "u kojoj ja pokrijem oci i brojim do milijun, dok se svi vi ne sakrijete. Kada zavrsim sa brojanjem, polazim u potragu i koga ne pronadjem, taj je pobjednik."
Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Odusevljenje. Sreca je toliko skakala da je nagovorila Sumnju i Apatiju koju nikada nista nije interesiralo. Ali nisu se svi htjeli igrati. Istina je bila protiv skrivanja, a i zasto bi se skrivala? Ionako je uvijek, na kraju, svi pronadju. Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mucilo sto on nije bio taj, koji se sjetio predloziti igru. Oprez nije htio riskirati.
"Jedan, dva, tri." pocela je brojati Ludost. Prva se sakrila Lijenost, koja se kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu. Vjera se popela na nebo, Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se muceci popeo na vrh najviseg drveta. Velikodusnost se nikako nije mogla odluciti gdje se sakriti jer joj se svako mjesto cinilo savrsenim za jednog od njenih prijatelja. Ljepota je uskocila u kristalno cisto jezero, a Sramezljivost je provirivala kroz pukotinu drveta. Krasota je nasla svoje mjesto u letu leptira, a Sloboda u dahu vjetra. Sebicnost je pronasla skroviste, ali samo za sebe! Laz se sakrila na dno oceana (laze, na kraju duge), a Pozuda i Strast u krater vulkana. Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije vazno.
Kada je Ludost izbrojavala 999.999, Ljubav jos nije pronasla skroviste jer je bilo sve zauzeto. Ugledavsi ruzicnjak, uskocila je, prekrivsi se prekrasnim pupoljcima.
"Milijun", zavikala je Ludost i zapocela svoju potragu.
Prvu je pronasla Lijenost, iza najblizeg kamena. Ubrzo je zacula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom, a Strast i Pozuda su iskocile iz kratera od straha. Slucajno se tu nasla i Zavist, i naravno Uspjeh, a Sebicnost nije trebalo niti traziti. Sama je izletjela iz svog savrsenog skrovista koje se pokazalo pcelinjom kosnicom. Od tolikog trazenja Ludost je ozednila, i tako u kristalnom jezeru pronasla Ljepotu. Sa Sumnjom joj je bilo jos lakse jer se ona nije mogla odluciti za skroviste pa je ostala sjediti na obliznjem kamenu.
Tako je Ludost, malo po malo, pronasla gotovo sve. Talent u zlatnom klasju zita, Tjeskobu u izgorenoj travi, Laz na kraju duge (laze, bila je na dnu oceana), a Zaborav je zaboravio da su se uopce icega igrali.
Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaci. Pretrazila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je vec bila bijesna, ugledala je ruzicnjak. Usla je medju ruze, uhvatila suhu granu i od bijesa i iznemoglosti pocela udarati po prekrasnim pupoljcima. Odjednom se zacuo bolan krik. Ruzino je trnje izgrebalo Ljubavi oci.
Ludost nije znala sto uciniti. Pronasla je pobjednika, osjecaj nad osjecajima, ali Ljubav je postala slijepa. Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i naposljetku odlucila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj.
Tako je Ljubav ispala pobjednik nad osjecajima, ali ostala slijepa, a Ludost je prati gdje god ide.
Godišnji odmori, školski praznici i završetak ispitnih rokova idealno su vrijeme za ostaviti svakodnevnicu kilometrima daleko i “sebično” si posvetiti dane. Dva, tri tjedna ljetovanja na moru čekaju se cijele godine, a zatim se prepričavaju još mjesecima. More, sunce, tulum... mnogi će nastaviti niz asocijacija ljetnom avanturom. One u nas ugrađuju uspomene na kojima živimo dok se temperatura polako spušta prema jednoznamenkastom broju. O ljetnim ljubavima snimljeni su filmovi, ispjevane pjesme, napisane knjige. Malo je onih koji se, gledajući Johna Travoltu i Oliviu Newton John kako se zaljubljeno gledaju pjevajući “Summer nights”, nisu i sami zaljubili u sam pojam ljetne ljubavi. Uz taktove pjesme “Krivo je more” Divljih jagoda, nekoliko je generacija djevojaka plakalo u autobusima za Zagreb.
No, morske avanture nekima ne prestaju kada zađe ljetno sunce. Jutarnji je pronašao tri para čija je ljubav počela uz šum valova, a zatim izdržala uspone i padove hladne svakodnevnice.
Priče naših sugovornika počinju slično. Ljetovanje s ekipom, svakodnevni tulumi, kupanje i zezancija, i dečko/cura koji im se sviđa. Nitko od njih nije u tom trenutku vjerovao da je našao ljubav svojeg života i da će ljetna avantura trajati godinama. Danas se svojeg prvog ljeta sjećaju sa smješkom dok planiraju dijete, gradnju kuće ili vjenčanje. Iza Martine Pauček Šljivak (26) i Elvisa Šljivaka (24) pet je godina veze, a od toga deset mjeseci bračnog života. Putevi su im se ukrstili u ljeto 2002. godine - ona je na ljetovanje u Makarsku stigla iz Zagreba s prijateljicom Ivanom, a on iz Tuzle s prijateljem Damirom. Smještaj u susjednim apartmanima i obično ljetno druženje preraslo je, unatoč kilometrima i granici koja ih je dijelila te različitim vjerama i kulturama, u nešto veće te im, kako kažu, okrenulo život “za 180 stupnjeva”. - Ivana i ja smo se smjestile kod neke gospođe, koja nas je odmah upozorila da su u sobi do, kako je istaknula, neki Bosanci s kojima dijelimo balkon - započinje priču Martina, tada studentica, a danas novinarka, sa smiješkom se prisjećajući dana kada je upoznala ljubav svojeg života. - Prvi dan su nas pozvali na kafu, ali smo odbile. Družiti smo se ipak počeli sljedeći dan kada nam je gospođa, kod koje smo bili, počela stvarati probleme čudnim prohtjevima. I njima je bilo isto, pa se može reći da nas je spojila nevolja - otkriva Martina. U razgovor se ubacuje Elvis, danas konobar u jednom zagrebačkom hotelu, ističući da to ljeto uopće nije planirao ići u Makarsku. - Slučajno smo vidjeli da postoji jeftin aranžman i u zadnji tren odlučili otići.
Ma, bio je to prst sudbine - smatra. Svakodnevna druženja, razgovori i gitara uz more bili su dovoljni da se rodi privlačnost. - Elvis je odlično svirao gitaru i pjevao, a saznala sam da je i bubnjar i da oboje slušamo rock, a kada je počeo pričati viceve, totalno me oborio s nogu. Nakon deset dana skroz sam se “zatreskala” - priznaje Martina, a ni Elvisova strana priče nije bitno drugačija. - Kao i svaki muškarac, odmah sam, kada sam je ugledao, primijetio kako je zgodna, a nakon prvog razgovora, i da je pametna cura. Sjela mi je, kako se kaže, na prvu (smijeh). Međutim, mislio sam da je to samo ljetna avantura i da je, na žalost, više ni neću vidjeti - prisjeća se zagrebački Tuzlak, a isto je kroz glavu prolazilo i Martini. Kada je došao kraj ljetovanja i kada su se razišli, neprestano su mislili jedno na drugo. - Nisam mogao a da joj, po dolasku u Tuzlu, ne pošaljem poruku. Dopisivali smo se svaki dan, a onda mi je javila da ona dolazi k meni - ističe. Posjeti su bivali sve češći, a Martina je svaku kunu zarađenu preko student-servisa štedjela kako bi odlazila u Bosnu. - Elvis je tada već radio i nije mogao dolaziti, a ja sam koristila dane kada nije bilo predavanja i putovala k njemu. Neki su mi bili potpora i podržavali moju vezu na daljinu, a drugi su smatrali kako to neće uspjeti jer je to druga kultura te kako katolkinja i musliman ne mogu zajedno. Pokazali smo upravo suprotno - smatra Martina. Elvisova obitelj za vezu je znala odmah, ali je Martina oklijevala da kaže svojima. - Bilo me strah kako će roditelji reagirati pa sam im, na što danas nisam nimalo ponosna, po prvi put u životu lagala i svaki odlazak u Tuzlu na početku veze opravdavala putovanjima po Europi s prijateljicama - otkriva Martina. Kada im je napokon rekla, reagirali su kako je očekivala jer im se nije svidjela ideja da putuje u drugu zemlju kod nekoga o kome ništa ne znaju. Međutim, kada su upoznali Elvisa i vidjeli koliko se vole, odlučili su ih podržati. - Iz sredine sam u kojoj žive ljudi svih vjera, pa naša veza nikome nije bila čudna, a ja sam nakon samo dva mjeseca shvatio da je to žena s kojom želim provesti život - kaže Elvis. Nakon dvije godine veze su se zaručili, a nakon četiri vjenčali. Najbolji dokaz Elvisove ljubavi bila je odluka da dođe živjeti u Zagreb. - Iako mi je bilo teško ostaviti obitelj i prijatelje, ljubav je bila jača. Danas sam sretan što sam tu - svaki dan sam uz ženu koju volim, često posjećujemo Tuzlu, u Zagrebu sam stekao prijatelje i to je postao i moj grad. Što čovjek više može poželjeti? - zaključuje Elvis. Za nekoliko godina namjeravaju proširiti obitelj, a na kraju i, koliko god zvučalo otrcano, zajedno ostarjeti.
Kilometri udaljenosti i veza na daljinu poznati su i Katarini Jergović i Josipu Holetić, čija ljubavna priča traje već deset godina. Žive u okolici Zagreba gdje su sagradili kuću, razmišljaju o braku i djeci, a svakim se danom, kažu, vole sve više. A sve je počelo na Murteru, gdje su, tada 19-godišnjaci, ljetovali s društvom. - To mi je bila godina za bančenje. Samo sam htio tulumariti i zabavljati se, nije mi bilo ni na kraj pameti tražiti curu - prisjetio se Josip. Na Murteru su oboje završili slučajno, a upoznali su se jedne večeri u gradu. Iako je Josip nju prvi primijetio i odmah mu se svidjela, inicijativu je u ruke uzela Katarina. - Vidjela sam društvo koje mi se učinilo totalno cool i otišla sam se upoznati s njima. Dok sam ja pričala s njima shvatila sam da su moje frendice otišle, pa sam ustala i rekla: “Tko ide samnom do Betine?” (konobe u kojoj me čekalo društvo). Ustao je Josip i krenuo sa mnom - rekla je Katarina. Do Betine te večeri nisu stigli. Posjetili su je tek sljedeće godine. - “Skuhao” me u deset koraka - priznaje Katarina. Sljedećih dana nastavili su se viđati. Kupali su se u uvalama, šetali šumom, navečer tulumarili. Katarinu je oduševila njegova sklonost muzici i najave kako će sa svojim bendom jednom postati slavni rocker. - Svidjela mi se jako pa sam morao odigrati na sve adute - kroz smijeh priča Josip. - Oboje smo mislili da je to bila ljetna avantura i da je nemoguće nastaviti vezu jer je Katarina živjela u Brodu i studirala u Zadru, a ja sam bio u Zagrebu. To nam se činila nemoguća misija - ispričao je Josip. Ljetovanju je došao kraj i Katarina se vratila u Slavonski Brod. Prošlo je nekoliko dana i telefon je napokon zazvonio. Nekoliko su se puta čuli telefonom, no i dalje su mislila da se više neće vidjeti. Početkom rujna Katarina je s prijateljicom došla na nekoliko dana u Zagreb i pozvala Josipa na piće. - Kada sam izašao iz tramvaja i ugledao ju na trgu, instinktivno sam ju zagrlio i poljubio. To mi je odmah bio znak da među nama ima nešto više - rekao je Josip. Te su se večeri dogovorili da će pokušati održavati vezu na daljinu. Sljedeće četiri godine svaki su tjedan putovali jedno drugome, Katarina je dolazila u Zagreb, Josip je nju posjećivao u Brodu i Zadru. Nakon četiri godine veze na daljinu, Katrina se preselila u Zagreb. Svako ljeto već deset godina, kažu Katarina i Josip, barem na nekoliko dana odlaze na Murter.
Ljeto 1999. godine bilo je sudbonosno za, tada dvadesetogodišnjake, Mirelu i Antuna, koji su ljetovali na Viru. Mladi bračni par Martinović iz Križevaca, sa sinčićem Svenom u krilu i drugom bebom na putu, rado se prisjetio svojeg prvog ljeta. Mirela je na more došla s prijateljicom, koja tamo ima vikendicu i ljetuje svake godine. Tjedan dana provela je u vikendici tik uz Antunovu, no nije joj padalo na pamet to ljeto tražiti dečka. - Ja sam tada imala dečka, no ta je veza bila “na izdahu” i mislila sam ju okončati. Primijetila sam Tonča, kako svi zovu Antuna, i bio mi je zgodan, no nisam mislila da kod njega imam šanse i da će se bilo šta dogoditi - počela je priču Mirela, a Tonč se nadovezao. Vidio ju je, kaže, s terase kako ide na plaži i odmah znao da ju mora upoznati. - To je bila ljubav na prvi pogled - rekao je Tonč. Ipak, dok je on sramežljivo smišljao kako prići djevojci, došao je predzadnji dan njezina ljetovanja, i sudbinu je u svoje ruke odlučila uzeti Tončova sestrična. Djevojčica je došla do Mirele i rekla joj da se sviđa njezinu bratiću i da se on želi s njom upoznati. - Bila sam iznenađena, ali dogovorili smo se da ćemo se naći sljedeći dan na plaži - kaže Mirela. Susret na plaži pamti kao da je bio jučer. Pržilo je sunce, vrućina je bila neizdrživa, znoj se cijedio. Ipak, razgovor je potrajao više od tri sata, teme su se nadovezivale jedna na drugu, a vrijeme je samo proletjelo. No, Mirela je sljedeći dan putovala kući. Podrijetlom je iz Molvi, a studirala je u Zagrebu. Tonč je rekao da će se javiti, ali, kaže Mirela, mislila je da je to samo fraza kakve je već sto puta čula i nije ništa očekivala. Javio se. I javio se ponovo. Telefonski razgovori prerasli su u sve češće susrete. Sastanci su se pretvorili u ozbiljnu vezu. Nakon šest godina hodanja, 2005. godine, odlučili su se vjenčati. - Nije nam uvijek bilo lako, prošli smo uspone i padove, ali danas smo stvarno sretni. Krajem godine dobit ćemo drugo dijete i stvarno se dobro slažemo - ispričala je Mirela. Psiholozi: Ljeti se lakše zaljubimo jer smo opušteni Zašto smo ljeti zaljubljiviji, objasnila je psihologinja Tanja Pureta. Glavni je razlog, kaže, opuštenost, koja je važna karakteristika zaljubljivanja. - Kada je čovjek na odmoru, više je usmjeren na vlastite užitke i ostvarenja, pa tako veću pozornost posvećuje i ljudima koje vidi. U svakodnevnici smo okrenuti sebi, svojim problemima i preokupacijama, a na moru više gledamo oko sebe - kaže Tanja Pureta. - S obzirom na to da na odmoru usmjeravamo osjetila prema van, bolje primjećujemo ljude. Možda svaki dan pored nas prolaze zanimljivi ljudi, ali mi ih ne primjećujemo jer smo okrenuti svojim problemima - kaže Pureta. - Ljeti smo opušteniji, neopterećeni problemima, i to su idealne okolnosti za razviti osjećaje prema nekome - zaključuje psihologinja Pureta. No, suprotno primjerima iz naše priče, većina ljetnih ljubavi ipak završi povratkom u svakodnevnicu. Neki se parovi više nikada ne čuju, neki održavaju telefonski kontakt koji postaje sve rijeđi, a neki pokušavaju nastaviti vezu, no ona u svakodnevnici na kraju ne opstane. Jedna je djevojka tako ispričala kako je kao srednjoškolka plakala cijelim putem od Cavtata do Zagreba, uvjerena da se upravo rastala od ljubavi svojeg života. Nakoliko tjedana kasnije, našli su se u Zagrebu. - Gledala sam ga i nije mi bilo jasno kako sam tako izgubila glavu za njim. U mojoj svakodnevnici nije više bio tako čaroban - objašnjava. Psihologinja Tanja Pureta objasnila je da su ljetne ljubavi često povezane s kontekstom. - Morsku ljubav povezujemo s plažom, šetnjama, šumom valova, i zapravo se ne zaljubljujemo samo u osobu nego u cijeli taj kontekst. Kada vidimo osobu u svojoj svakodnevnici, često nestane ta čarolija - kaže Pureta, dodajući da ljetne ljubavi, bez obzira na to kako završe, imaju svoju čar.
Hvalim Bogu na jednome danu
Na danu kada sam ugledala tvoje milo lice
Na danu kada sam poljubila tvoje meke usne
Hvalim mu na svakoj zraki sunca koja obasjava tvoju dobrotu
Hvalim mu na svakom cvijetu u čijim laticama pronalazim tvoj osmijeh
Hvalim mu na svakom valu koji pjeva o ljepoti naše vjernosti
Hvalim mu na dvjema najsjajnijim zvijezdama u kojima noću vidim tvoje oči
Hvalim mu na svakoj šarenoj dugi koja izlazi kao simbol naše ljubavi
Hvalim Bogu na svakoj sekundi koju provodim sa tobom
Hvalim Bogu na svakom dodiru koji osjetim s tobom
Za svaku riječ koju podijelimo, molim ga čitave noći
Suze koje smo zajedno isplakali, nitko izbrisati neće moći
Hvalim Bogu na svakoj tuzi i na svakoj radosti
Hvalim mu na našoj najljepšoj mladosti
Hvalim Bogu jer mi te je dao
Hvalim Bogu jer mi svako jutro
Započinje s tvojim „Volim te“
Hvala ti
U moj život
Uletio si kao grom
Sijevnuo niotkuda
Obasuo me poljupcima
Darovao mi sreću
Prekrio laticama
Donio mi smijeh
Odnio tugu
Izbrisao svaku suzu
Dotaknuo si mi usne svemirom
Dotaknuo mi obraze rumenilom
Pustio da te vode osjećaji
Samo su oni znali koliko ti značim
Dotaknuo si mi dušu iskrenošću
Odveo me daleko sa sobom
Dao si mi život i osjećaje
Ljubav koju nisam upoznala prije
Dao si mi sreću i dječji smijeh
Svaku suzu prolivenu kupio si
Svaku riječ upijao u misli
Svako volim te utkao pod kožu
Dao si mi razlog da živim i dalje
Dao si mi smisao ovoga svijeta
Darovao si mi iskren pogled
Darovao si mi iskrenu ljubav
Hvala ti na tome ljubavi,
Hvala ti na tome živote jedini.
Shot at 2007-07-03 Danas moraš biti sretan
Želiš li sigurno sredstvo da nikad ne budeš sretan? Onda žali za lijepim danima koji su zauvijek prošli. Vječno čekaj sreću koja bi jednom trebala doći.
Ne misli da bi bio sretan jedino ako dostigneš taj cilj i postigneš takvu pobjedu: imati automobil ili kuću, imati muža supermena ili ženu iz snova, priuštiti si skupe hotele i daleka putovanja. Prava sreća nije neki poseban, luksuzan predmet, silno skup i nedostižno dalek.
Sreća je posve blizu. Od danas vcatu male radosti na tvome putu. Moraš ih samo otkriti, znati ih cijeniti i biti zbog njih zahvalan. Prestani pretresati jučerašnje nevolje. Nemoj si zadavati besmislene brige zbog budućnosti. Ne možeš li danas biti sretan, ne očekuj da će se sutra dogoditi čudo.
DANAS MORAŠ BITI SRETAN!
Shot at 2007-07-03 Shot at 2007-07-03 Shot at 2007-07-03
Započni s osmijehom...
Započni dan s osmijehom. Dočekaj svako jutro ljubaznim licem. Rad tada neće toliko zamarati, u lijepim stranama života moći ćeš više uživati. Tvoje će vedro lice svakoga dana biti nova sunčana zraka za ljude oko tebe.
Kad ti nešto ne pođe za rukom, neće biti toliko važno. Vlastita briga postat će manja a breme drugoga lakše. Bolesnik će uz tebe biti ohrabren, a onaj koji čami u mraku, vidjet će tračak nade. Ljubazno lice krije dobro srce. A tvoje najljepše lice jest ljubazno lice. Zato svakoga jutra stani pred zrcalo s ovom malom vježbom srca:
"Čovječe,
budi zadovoljan što živiš.
Danas neće biti natmurena lica.
Od žalosna lica
nitko nema ništa.
Bit će lijep dan.
Želim biti zahvalan.
Nek mi srce bude slobodno
od mržnje i zavisit.
Ja mogu biti sretan."
Ovih 5 cura su najdivnije cure na svijetu... Neznam sto bih bez njih... Uvijek su tu za mene...
Prijateljstvo je stvarn vrijedna stvar... Neprocjenjiva... triba ga cuvati... Ne ga olako izgubiti... Jer jedino su prijatelji uz tebe u dobru i u zlu, jedino te oni ne sude i ne osuđuju... Jedino su oni za tebe tu u svakom trenutku...
Da, pravi prijatelji...
Cure, neznam sto bih bez vas!!
Koliko ljudi na svijetu još mora poginuti, koliko ih još mora patiti, koliko ih još mora umrijeti od gladi, žeđi da bi napokon netko rekao "DOSTA!!" Dosta je nejednakosti među ljudima, dosta je diskriminacije, krađa... To nam nije potrebno... Kada će napokon netko reći živim za ljubav i volim te, jer si čovjek...I nije mi bitno odakle si ni kakav si... Priznajem, ja prva moram poraditi na tome... A i mnogi od nas... Zapravo svi... Jer neka zla nije lako zaboraviti, a kamo li oprostiti... Kako oprostiti i zaboraviti proplakane suze, traume, noćne more.... Godine strepnje i straha.... Za dom... za obitelj... za djecu... Kome to oprostiti, ako je tvoja ljubav života sada 2 metra ispod zemlje, ili tvoj sin, kći, unuk? Kako smoći hrabrosti i reći, "Nema veze, čovjek si, opraštam ti!"
Teško... Zapravo mislim nemoguće... Jer na taj smo način mi njemu dali neku mirniju savijest, olakšali mu život i moći će mirno spavati... Tom smo zločincu pomogli... A tko će pomoći nama da zaboravimio prošlost? Da živimo kao da se nikada nije ništa dogodilo? Da živimo bez pola srca? Kao paraziti? Kako živjeti a ne samo levitirati i ne biti svejstan stvarnosti, kako ne živjeti u prošlosti?
Kako oprostiti?
Voljela bih kada bi netko pronašao načina...
Ne mislim kako oprostiti neku sitnu laž, i sl. Mislim na stvari i događaje koji su ozbiljni i strašni... Na izgubljene, drage ljude, na izgubljeni dom, na izgubljenu domovinu... Imali smo sreće... Mi Hrvati.... Imali smo ljude oko sebe koji su mislili na nas, na daljnje generacije...na svoju djecu i djecu svih Hrvata.... Dali su nam slobodu... Borili se za nju... POGINULI za nju...
Kako im mi vraćamo?
Zapitajte se sami....
Shot at 2007-07-03 Shot at 2007-07-03 Shot at 2007-07-03
Zašto se ljudima tako lako sudi?
Zašto se uvijek nevinima sudi?
isu krivi baš za ništa uvijek pokupe ono najgore, kupe krivnju onih koji su nanijeli toliko zla... Koji su izazvali toliko suza u očima, oni koji su pokrenuli sva zla ovoga svijeta?
Oni se negdje kriju, smiju nevinima protiv kojih je društvo i cijela zajednica.. jer su im smjestili, podvalili... prevarili...
Zašto su ljudi tako okrutni? Zašto žele za sebe sve ono što nije njihovo? Zašto to žele uzeti na silu, ukrasti, istrgnuti iz ruku....Udariti.... Zašto žele nanositi boli kada ih i ovako ima previše i na svakom koraku! Zašto postoje zli ljudi? Zašto ne bi svaki dan osvanuo sa smiješkom na licu? Zašto nevini moraju patiti? Što zli ljudi imaju od toga? Što imaju od toga da ih svi mrze, preziru... Bogatstvo? Moć? NOvac? Možda trenutno da... Ali, zar se nikad ne zapitaju kako je to imati ljubav i istinsko poštovanje društva? Zar nikada ne žude za time? Zar im je samo to važno? Moć... Koliko ona traje? Ograničeno... Nekome duže, nekome kraće... Ali svi znamo da sve ima svoj vijek trajanja... I da nikad ne traje vječno...Naprotiv... ono protiv čega se oni bore, ono protiv čega oni govore i ono što žele smaknuti sa lica zemlje traje vječno... Ljubav... Istina... Prijateljstvo... Bez obzira na sve poteškoće ona negdje žari, i vjerujem da na ovome svijetu postoji još dobrih ljudi... Koji ti neće htjeti učiniti ništa nažao... Ljudi sa dobrom dušom... Ljudi kakve bog želi da budemo.. Postoje negdje... I do njih treba doći... jer zlo je preveliko...I svakoga dana je sve veće... I ne posustaje u želji da okupira cijeli svijet... No nezna, dok i jedna dobra duša postoji na ovom svijetu, dok postoji barem jedno biće koje istinski voli neće moći uzeti ono što želi... Dok je mene neće sigurno... jer živim za ljubav i njezino vječno postojanje.
Shot at 2007-07-02
Čežnja
za izgubljenim rajem
upisana je
čovjeku u srce.
Ljudi čitav svoj život traže rijeku
koja će nas ponijeti na drugu obalu,
u konačni dom.
Ljubav je taj dom
u kojem vječno stanujemo.
Shot at 2007-07-02
Kad sve izgleda mračno,
kad ti gorčina preplavi srce,
kad sva nada svene,
potraži tada lijepe dane u svom sjećanju.
Dane kad si bio pun radosti i povjerenja:
dane kad je sve bilo dobro.
Ne zaboravi lijepe dane!
Jer ako ih zaboraviš,
više se nikada neće vratiti.
Naš svijet ne propada
zbog nedostatka znanja,
stručnosti i umijeća,
nego zbog nedostatka ljubavi.
Ljubav pretpostavlja ono
što nije više u modi:
svladavati samoga sebe,
ne popuštati pohlepi,
nadvladati sebičnost.
Ljubav znači ljubiti ljude,
ne apstraktno čovječanstvo,
nego konkretnoga čovjeka
odmah tu, pokraj tebe.
Sebičnost skupine,
pomagati samo svojima,
nije nikakva ljubav.
Ljubav znači izići iz sebe
i živjeti za druge
-jedna od mnogih pjesama uz koje mogu plakati i plakati i plakati....
Shot at 2007-07-01
Mir je moguć ako ljudi žive
u miru sa samim sobom.
Mir stanuje u zadovoljstvu. Mir počinje tamo
gdje prestaje lakomost, mržnja
i gramzljivost. Shot at 2007-07-01
Hranit svoje srce mirom znači:
predahnuti u tišini.
Sjediniti se sa svime što živi i umire.
Okončati svakidašnji mali rat.
Gestom pomirenja uništiti svako nasilje
u svojoj nutrini. Shot at 2007-07-01
Hraniti svoje srce mirom znači:
diviti se i imati strahopoštovanje
pred svime što je ranjivo,
osjetljivo i slabo,
Svaki procvjetali život
nježno zaštititi i čuvati
i postati pažljiv
za sve što je lijepo
i što usrećuje. Shot at 2007-07-01
-OVO SU DEFINITIVNO NAJBOLJE PJESME SVIH VREMENA... MNOGI SU PROTIV NJIH, MISLIM NA OVE THOMPSONOVE, NO TO SU PJESME KOJE ZIVE I KJE SU VJECNE... KADA CU CAVOGLAVE NAPISANE I SVATKO JOS SLUSA I ZIVI ZA TU PJESMU... A KOLIKO IH JE NAPISANO ISTO KADA I ONE A ZABORAVLJENO GODINU POSLIJE?! SAMO PRAVE STVARI OSTAJU VJECNE. I ZATO OVOM PRILIKOM ČESTITAM I ODAJEM SVOJE DUBOKO POŠTOVANJE MARKU PERKOVIĆU THOMPSONU KOJI NIKADA NIJE ZABORAVI ODAKLE JE KAO NI NAŠU HRVATSKU!!!
.gif)
